Generalkonferenz Minneapolis 1888 – Wolfgang Meyer Deutsch DOWNLOAD PDF
Rimljanima poslanica – E. J. Waggoner DOWNLOAD PDF
Jevandjelje u stvaranju – E. J. Waggoner DOWNLOAD PDF
Hrist i Njegova pravednost – E. J. Waggoner DOWNLOAD PDF
Galatima poslanica – A. T. Jones + E. J. Waggoner DOWNLOAD PDF
Šta zaista znači istina o opravdanju verom, koja je 1888. godine izneta pred Generalnu Konfrenciju i odbijena?
Danas mnogi odlaze u suprotnu krajnost, i donose tvrdnje, da je dovoljno imati samo veru, i da dobra dela dolaze automatski, i da upravo taj način interpretacije pojma opravdanja verom predstavlja tu istinu koja bila prepoznata 1888. godine. Istina je, da su Ellen White i nažalost samo neki pioniri tek tada shvatili dubinu pojma opravdanje verom, ali današnji problem je što je danas učinjen radikalni korak u suprotnom pravcu, i potreba borbe sa grehom preneta u Isusove ruke, iako je to lični zadatak svakoga od nas, naravno uz Isusovo vodsto i Božansku podršku, jer niko od smrtnih ljudi nije u stanju da sam pobedi greh, ali Bog očekuje od nas ono, što je nama moguće, da bi na to dodao Svoju silu!
Šta govori Biblija o pitanju, da li nam je za spasenje dovoljna samo vera, ili vera uključuje i ličnu borbu sa grehom?
- „Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima veru a dela nema? Zar ga može vera spasti? Ako, na priliku, brat ili sestra goli budu, ili nemaju šta da jedu, i reče im koji od vas: idite s mirom, grijte se, i nasitite se, a ne da im potrebe telesne, šta pomaže? Tako i vera ako nema dela, mrtva je po sebi. No može ko reći: ti imaš veru, a ja imam dela. Pokaži mi veru svoju bez dela svojih, a ja ću tebi pokazati veru svoju iz dela svojih. Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli veruju, i drkću. Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! da je vera bez dela mrtva? Avraam otac naš ne opravda li se delima kad prinese Isaka sina svojega na oltar? Vidiš li da vera pomože delima njegovim, i kroz dela savrši se vera? I izvrši se pismo koje govori: Avraam verova Bogu, i primi mu se u pravdu, i prijatelj Božij nazva se. Vidite li dakle da se delima pravda čovek, a ne samom verom? A tako i Raav kurva ne opravda li se delima kad primi uhode, i izvede ih drugim putem?Jer kao što je telo bez duha mrtvo, tako je i vera bez dobrih dela mrtva.“ {Jakov 2, 14-26}
Prvi pioniri su osvedočeno tražili istinu, i Bog ih je doveo do toga da shvate 4. zapovest tj. da prepoznaju istiniti sedmi dan. Dok su postepeno shvatali sve dublju istinu, postajali su sve fokusiraniji na držanje svih 10 zapovesti i ostale istine, i nisu istovremeno shvatali da i vera mora isto tako da raste zajedno sa njihovim delima.
Iz tog razloga je 1888 učinjen pozitivan pokušaj, da oba aspekta ponovo dođu u ravnotežu. To je nažalost polarizovalo Generalnu Konferenciju i sprečilo do toga dođe. Većina je zadržala stari stav, da je vera samo posledica dela. Ellen White je napisala, da bi Isus tada jako brzo došao, da je na tom zasedanju GK prihvaćena ispravna tj. uravnotežena istina. Sa druge strane danas od strane teologa dolazi do tvrdnje, da smo tada prihvatili celu istinu tog područja, što ne odgovara činjenicama.
Jedna ravnoteža podrazumeva istovremeni rast i vere i dela, jer dela predstavljaju manifestaciju te vere. Naše spasenje dolazi isključivo kroz veru, ali je ona mrtva ako ne nosi dela. Učenje da nas samo vera dovodi do spasenja dolazi iz harizmatičkih krugova, i ta forma religije se u današnjim danima eksplozivno širi i u adventističkim krugovima. Taj pravac verovanja tvrdi, da mi ne moramo više da se borimo sa gresima, ukoliko smo se potpuno predali Bogu. Da li je to ispravno?
Jedna ilustracija: Kada bi jedan čovek trebao da jako brzo pređe 1000 kilometara, on to ne bi mogao da uradi bez jednog vozila. Kada prihvatimo Boga i Njegovu istinu, i uputimo Mu iskrene molitve, onda nam On u simboličnom smislu poklanja jedan auto i znanje kako da njime upravljamo. On nam daje puteve i znakove, da bi smo ostali na ispravnom pravcu. To je VERA u zajednici sa Bogom. Sa druge strane MI moramo da volanom tog automobila upravljamo svojim rukama, jer bi inače bili programirani roboti. Volan i izabrani pravac predstavljaju naša slobodno izabrana DELA. Upravljanje autom naše vere nije moguće bez volana, koji predstavlja naša dela tj. ličnu borbu protiv iskušenja.
Kada bi smo zaista samo kroz veru mogli da postanemo bezgrešni, onda Isus na zamlji ne bi morao da se bori sa iskušenjima. Mojsije je pored Enoha bio potpuno razdvojen od greha, pun vere i Božjeg prisustva, koje je bilo manifestovano jakom natprirodnom svetlošću. Ipak, kada je neposredno pred ulazak u Hanan u samo jednom momentu zaboravio da ostane u borbi protiv greha, on je radi tog jednog greha morao da umre, pošto veličinu naše zemaljske odgovornosti i kazne odlučuje stepen našeg saznanja i blizine Bogu. Zato sa druge strane Filisteji nisu direktno izgubili život kada su dirnuli kovčeg zaveta, jer nisu imali saznanje o dubini odgovornosti pred Bogom kao Izraelci.
Božji pečat i Njegovo potpuno prisustvo u nama ne donosi bezgrešnu prirodu već na zamlji, niti znači da smo postali telesno imuni od greha. To ćemo postati tek kada nakon Isusivog drugog dolaska dobijemo novo telo bez prirodnih sklonosti ka grehu. Naš sve jači imunitet od greha predstavlja sve dublja zajednica sa našim Bogom, koja će uprkos još uvek prisutnoj grešnoj telesnoj prirodi doneti potpunu bezgrešnost već na zemlji, i to neposredno pred Isusov drugi dolazak. Tada ćemo postati jednako bezgrešni kao što je Isus bio u prirodi nakon pada u greh, jer inače ne bismo preživeli kraj vremena milosti nakon što je Isus napustio nebeski hram.
- „Oni koji veruju u Hrista i drže Njegove zapovesti nisu u ropstvu Božijeg zakona; jer za one koji su verni i pokorni, Njegov zakon nije zakon ropstva, već slobode. Svako ko veruje u Hrista, svako ko se oslanja na moć vaskrslog Spasitelja, Koji je pretrpeo kaznu izrečenu prestupniku, da ga sačuva, svako ko se odupre iskušenju i usred zla kopira uzor dat u Hristovom životu, će verom u iskupljujuću žrtvu Hristovu postati učesnik Božanske prirode, i izbeći pokvarenost koja je požudom ušla u svet. Svako ko se verom pokorava Božjim zapovestima, dostići će stanje BEZGREŠNOSTI u kome je Adam živeo pre svog prestupa.“ {Ellen White: ST July 23, 1902, par. 14}
Zasijedanje Generalne konferencije u Mineapolisu 1888. bio je sastanak Generalne konferencije adventista sedmog dana održan u Mineapolisu, Minesota, u oktobru 1888. Smatra se značajnim događajem u istoriji Crkve adventista sedmog dana. Ključni učesnici su bili Alonzo T. Džons i Elet Dž. Vagoner, koji su predstavili poruku o opravdanju vjerom koju je podržala Elen G. Vajt, ali su joj se odupirali lideri kao što su Džordž I. Batler, Urija Smit i drugi. Na sjednici se raspravljalo o ključnim teološkim pitanjima kao što su značenje „pravednosti vjerom“, priroda Božanstva, odnos između zakona i milosti, te opravdanje i njegov odnos prema posvećenju.
Pavle Simović – GK 1888:
Uvod
Sjednica Generalne konferencije Crkve sedmog dana 1888. održana je u Mineapolisu, Minesota. Bio je to jedan od najznačajnijih sastanaka koje je denominacija ikada imala do tog vremena otkako je zvanično organizovana 23. maja 1863. Crkveni istoričari, teolozi i laici smatraju da je ova sjednica važna. Razlikuju se u vlastitoj perspektivi i tumačenju konkretnih događaja, poruci koja je tamo predstavljena i reakcijama koje su uslijedile. „Zajednički institut Mineapolis i Generalna konferencija, 1888. godine, uključivali su mnogo više nego što se činilo na površini. Bio je to kulminacija čitavog niza događaja koji su do toga doveli.“[1]
Osnovno iskustvo
Pioniri osnivači Crkve adventista sedmog dana vjerovali su u Isusa Hrista kao svog Gospoda i Spasitelja i u Bibliju kao svog vodiča u životu. Oni koji su prošli kroz mileritski pokret imali su saznanja iz prve ruke o razočaranju i obeshrabrenju. Dok su proučavali Sveto pismo u vezi s proročanstvom o kraju vremena, tipovima svetilišta i njihovim ispunjenjem, te trajnošću Božjeg zakona, vidjeli su potrebu za organizacijom kao sredstvom za objavljivanje ovih istina svijetu. Denominacija je formalno organizovana 23. maja 1863. godine u Batl Kriku u Mičigenu.
Kao što je to bio slučaj sa većinom protestantskih denominacija na području SAD, adventisti su se, možda i strožije od svih drugih, držali načela „Sola Scriptura“ (samo Sveto Pismo). To znači da su sva učenja pažljivo preispitivali pomoću Biblije, te izvjesno i ona koja se tiču Božanstva. Treba istaći da su pioniri adventističke crkve bili antitrinitarci ili netrinitarci. Kroz svoju literaturu i crkvene časopise na veoma jasan i odlučan način govorili su protiv učenja o Trojstvu. Ovi pioniri su vjerovali da to učenje nikad nije trebalo da bude uvedeno u hrišćanstvo. Neki su strastveno govorili protiv njega tvrdeći da je to „zaostavština“ od reformacije, jedne dugo držane tradicije koju su reformatori propustili da odbace. Međutim, kasniji adventistički crkveni istoričari nastojali su da revidiraju istoriju tako što su ne-trinitarska gledišta pionira pripisivali donošenju istih iz njihovih pređašnjih crkvi i udruženja. (Možemo se zapitati koje su to crkve baštinile ne-trinitizam.)
Biblijski ispravna teološka gledišta pionira su klasifikovali kao „polupelagijanizam i poluarijanizam.“[2] Fokus rane crkve adventista sedmog dana težio je više prema osnovnoj denominacijskoj organizaciji i razvoju, naglasku na poslušnosti Deset zapovijesti i naporima na evangelizaciji i rastu crkve tokom tjeskobe Američkog građanskog rata i njegovih posledica. Nakon njenog formiranja, doktrine spasenja i pravednosti po vjeri su shvaćene i prihvaćene, ali su ostale u pozadini, uglavnom zato što su ove istine bile poznate većini crkava, pa je iznošenje ovih i drugih specifičnih teoloških tačaka čekalo kasniji fokus i raspravu. Iako su njihovi biblijski argumenti doveli mnoge u crkvu, oni su minimizirali središnji značaj nastavanja Hrista kao jedine sile da se pokoravaju zapovijestima i drže subote, a samozadovoljstvo je počelo uticati na crkvu.
„Nije bilo ničeg lošeg u takvom materijalnom napretku… Bilo je ispravno da se osnivaju instituti, da se rad širi u nove krajeve i da se svuda podižu crkve. Ali službenici i laici su pogrešno shvatili ovaj rast za pravi kraj i svrhu Adventnog pokreta – duhovnu pripremu za Hristov povratak. Nastala je konfuzija, a samopoštovanje i samozadovoljstvo počeli su da se pojavljuju u nedjeljnim izvještajima o ‘napretku djela’, kako je objavljeno u Pregledu.“[3]
Izvori konflikta koji se razvija
Do druge generacije pokreta, denominacija se proširila po Sjedinjenim Državama i imala misijska polja širom svijeta. Kako je crkva rasla, tako je raslo i protivljenje (a na nekim mjestima i progon), posebno u vezi sa sedmim danom subotom. Naglasak na deset zapovijesti kao dijela poslušnosti Bogu bio je čvrsto uspostavljen i središnji princip denominacije do 1870-ih. Hrišćani koji se drže nedjelje tvrdili su da je svetkovanje sedmog dana subote znak legalizma ili judaizma. Uvjereni u biblijsku ispravnost sedmog dana subote, adventisti su se okrenuli svojim Biblijama da pokažu vjerovanja i doktrine iz Svetog pisma i pouče druge hrišćane, što je dovelo do toga da se na njih primjenjuje naziv „Narod Knjige“, a ne malo njih je postalo odlučno legalistički nastrojeno.[4] Dakle, na zasjedanju Generalne konferencije 1888. u Mineapolisu, predstavljanje Hristove poruke kao jedinog izvora pravednosti od strane dvojice mladih propovjednika dovelo je do sukoba s nekim članovima, uključujući crkvene vođe.
Odbrana svetkovanja subote
Propovjednici i laici podjednako su koristili Sveto pismo u raspravi o vjerovanjima adventista, uključujući i ovo posebno pitanje, iz Svetog pisma. Međutim, još uvijek je bilo mnogo protivljenja vjerovanju o suboti, a bilo je hrišćana koji su govorili da su adventisti zaista legalisti koji se strogo drže „slova zakona“. Činilo se da je sav rad uključen u razvoj i proširenje denominacije natjerao pažnju na ono što pojedinac može postići, otvarajući vrata samopouzdanju u duhovnim stvarima. Jevanđelje usredsređeno na Hrista je zamijenjeno ljudskim naporima.[5]
„Razvijeni su snažni argumenti za utvrđivanje ‘obavezujućih obaveza’ [zakona]. Pojavili su se debatanti i polemičari koji su naglašavali subotu, zakon itd. – poput advokata koji raspravljaju o nekom slučaju. Duhovnost je opala, a ne mali broj je postao odlučni legalisti… Hladni intelektualizam i suha teorija su se povećali. Hrist je često postajao sporedni, a pravednost vjerom se uglavnom izgubila iz vida, kroz vanjsko zavjetovanje bez unutrašnjeg iskustva. Veličanstvenost poruke i zakona je bila uveličana. Ali nešto je nedostajalo. Diskusije su bile logične i uvjerljive, ali ne usredotočene na Hrista.“[6]
Pogledi na Hristovo božanstvo i pomirenje
Drugo pitanje koje je utrlo put raspravama u Mineapolisu bilo je gledište o Hristovom božanstvu. Ovo nije bila teološka perspektiva o kojoj se otvoreno raspravljalo, ali je bilo gledište koje su mnogi od ranih pionira držali. Neki istaknuti pisci i govornici, kao što je Urija Smit, dugogodišnji urednik glavne publikacije Crkve, držao se ne-trinitarskog pogleda o Hristu.[7] Urija Smit (1832–1903), dugogodišnji urednik Review and Heralda (sada Adventist Review), službenog organa Crkve adventista sedmog dana, izložio je ovaj stav u svom govoru o Knjizi Otkrivenja prvi put objavljenoj 1865. Komentarišući Otkrivenje 1:4, Smit je iznio direktan netrinitarski stav tvrdeći da je jezik stiha „primjenjiv samo na Boga Oca“ i da „nikada nije primijenjen na Hrista“.[8]
Još jedan adventistički pionir koji se držao istog gledišta bio je Džozef H. Vagoner (1820–1889), otac Eleta Dž. Vagonera. Dž.H. Vagoner je bio rani preobraćenik u Adventni pokret, služeći u komitetu sazvanom 1860. da formira legalnu organizaciju denominacije. Godine 1881. Džozef H. Vagoner naslijedio je Džejmsa Vajta na mjestu urednika evangelističkog časopisa na obali Pacifika, Znaci vremena. U nekoliko svojih knjiga o pomirenju, stariji Vagoner je napisao da je Hristos bio samo Bog u „podređenom smislu“, pa prema tome nije u potpunosti kao Otac. Njegov glavni spor bio je trojni koncept tri božanske osobe (Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh). U svom proširenom svesku o pomirenju,[9] Dž.H. Vagoner je posvetio dva poglavlja u svom pokušaju da dokaže da je trojstveno gledište lažno jer je zaključilo da Hrist, budući da je Bog, nije mogao umrijeti na krstu Golgote, i time se ostvariti potpuno pomirenje za grijeh.
Elen Vajt je, kao i njen muž Džejms, bila očiti ne-trinitarac, ali u kasnijim „preuređenim“ knjigama nerijetko se mogu naći izjave koje promovišu trinitarske poglede na Hrista ili čak Duha svetog kao zasebnu ličnost. Kako su tamo dospjele, to je zasebno pitanje.
Otvorena konfrontacija
Jedna od poznatih „rasprava“ bila je vezana za Poslanicu Galatima. Pored članaka u crkvenim publikacijama, štampane su i dvije knjige, „Zakon u knjizi Galatima“ Džordža I. Batlera (1886) i „Jevanđelje u knjizi Galatima“ Eleta Dž. Vagonera (1888).
Dana 13. aprila 1886. O.A. Džonson je napisao članak u Pregledu pod naslovom „Dva zakona“, tvrdeći da zakon u Galatima uključuje ceremonijalni zakon.
E.Dž. Vagoner je odgovorio nizom od devet članaka u Znacima vremena (8. jul – 2. septembar 1886.) tvrdeći da je zakon na koji se spominje u Poslanici Galatima moralni zakon.
Dana 18. februara 1887. Elen G. Vajt pisala je iz Bazela, Švajcarska, uredniku časopisa The Signs of the Times (Vagoneru), ispitujući ih zbog objavljivanja unutardenominacijskih razlika pred javnosti. Nije stajala ni sa jednom stranom u debati. (Vidi: Letter 37, 1887; Counsels to Writers and Editors, pp. 75-80).
Slijedeći njen savjet, E.Dž. Vagoner je čekao do 1888. da objavi svoju knjigu, „Jevanđelje u Galatima“ u kojoj je iznio svoje stavove o ovoj temi.
E.Dž. Vagoner je izabran za delegata iz Kalifornije da prisustvuje sjednici Generalne konferencije 1886. održanoj te godine u Batl Kriku, Mičigen. Kada je stigao, otkrio je da su se crkvene vođe poput Batlera snažno protivile njegovom isticanju Hrista kao jedinog izvora pravednosti, posebno u svjetlu Vagonerovog učenja o zakonu u Galatima. Batler je pripremio malu knjižicu pod naslovom „Zakon u Knjizi Galatima“ koja je podijeljena svim delegatima na toj konferenciji, suprotstavljajući se Vagonerovom stavu. (PDF ovog dokumenta) U ovom dokumentu, Batler je iznio svoj stav o zakonu u Poslanicima Galatima, i naveo da će Vagonerov pogled voditi antinomske hrišćane [one koji poriču trajnu obaveznost Božjeg Zakona] koji se protive svetkovanju subote kako bi našli razlog za tvrdnju da je moralni zakon (posebno četvrta zapovijest) „pribijen na krstu“ i da stoga „više nije obavezujući“ za novozavjetne hrišćane.[10]
„Zapadnjaci su se vratili na početnu poziciju adventista sedmog dana da je zakon koji je Pavle ovdje pomenuo kao ‘staratelja koji nas je vodio do Hrista’ (stih 24) bio čitavo tijelo moralnog zakona uključujući Deset zapovijesti. Adventisti su gotovo u potpunosti napustili tu poziciju tokom 1860-ih i 1870-ih; ‘staratelj’ se reinterpretiralo da označava Mojsijeve ceremonijalne i žrtvene zakone koji su upućivali na Mesiju. Ova reinterpretacija se uglavnom razvila kao reakcija na protestantske sveštenike koji su tumačili Pavlovu izjavu u Galatima 3:25 („više nismo pod starateljem“) da znači da je zakon Deset zapovijesti ukinut; tako da sedmi dan subota više nije bila održiva.“[11]
Elen Vajt je u početku vidjela ovaj sukob kao malu spornu temu, ali je brzo shvatila opasnost i da je bio kontraproduktivan za stvarno pitanje ispunjenja adventističke poruke o Hristovom povratku i krenula je u rješavanje neprijatne situacije.[12]
Još jedna sporna tema
Tako nalazimo ove dvije glavne tačke spora s kojima se susreću delegati u Mineapolisu: opravdanje je vjerom, a ne djelima, i ne-trinitarski pogled na Božanstvo i njegov učinak na doktrinu pomirenja. Prije konferencije u Mineapolisu 1888. godine između Urije Smita i A.T. Džonsa razvila se treća tema spora. Džons je bio strastveni student istorije, posebno kada se to odnosi na biblijska proročanstva. Otkrio je da su Alemani, a ne Huni, jedan od deset rogova (plemena ili nacija) opisanih proročki u Danilu 7. glava. Smit je napravio ozbiljno izuzeće od ovog novog gledišta, oslanjajući se na tradicionalnu poziciju Milerita da podrži svoj stav.
„Shodno tome, neki su Džonsa smatrali podstrekačem nove istorijske ‘jeresi’, dok se smatralo da Vagoner projektuje doktrinarnu devijaciju – čija odstupanja bi morala biti riješena na sastanku u Mineapolisu.“[13] Unaprijed stvorena mišljenja i jake predrasude su čvrsto ukorijenjene zbog sporova između Vagonera i Batlera, te Džonsa i Smita iz prethodne dvije godine.
Vrijeme debate
Prije same sjednice Generalne konferencije, sazvan je Biblijski institut koji je počeo u srijedu 10. oktobra 1888. Zasijedanje Generalne konferencije počelo je 18. oktobra i trajalo je više od dvije pune sedmice, završavajući se u nedjelju 4. novembra 1888. godine. Tokom Biblijskog instituta A.T. Džons je iznio svoje dokaze koji podržavaju ideju da su Alemani bili jedan od deset rogova iz proročanstva koji su naslijedili Rimsko carstvo koje se raspadalo.
„Džons je dobro uradio svoj domaći zadatak. Niko nije mogao efikasno osporiti istorijske dokaze koje je citirao u prilog prava Alemana da istisnu Hune kao jedno od kraljevstava koje će naslijediti Rim. Urija Smit, najistaknutiji proročki tumač adventizma, stavljen je u odbrambeni položaj. Jednom prilikom se skromno odrekao originalnosti za listu kraljevstava koju je dao u Mislima o Danilu. Smit je priznao da je jednostavno slijedio Milerite i ranije tumače po ovom pitanju.“[14] Povučene su tako jake linije u vezi sa ovom temom da su tokom narednih sedmica konferencije, kada su se muškarci mimoilazili u hodnicima, raspitivali međusobno da li su „Huni“ ili „Alemani“.
„Tako je spor oko manje tačke uzavreo u loncu kontroverzi prije nego što je počelo zaista značajno teološko izlaganje.“[15] „Mnogi su došli na Konferenciju očekujući sukob, pa nisu bili razočarani. Takvi su u nju ušli u borbenom duhu i došlo je do definitivnog raskola. Ponor je bio širok i dubok.“[16]
Od početka Konferencije u Mineapolisu 1888., Elen Vajt je primijetila da unutar denominacije izbija bitka oko istine. U početku se Elen Vajt radovala što je Božji Duh bio na sastanku i komentarisala da su vođe „čule kao da im Bog govori kroz svog Sina. Vidjeli su, osjetili božanski uticaj Duha Božjeg i svi su svjedočili riječi blagodati koje su izlazile iz Njegovih usta.“ [Ellen White, Rukopis 24, 1888.] Međutim, Elen Vajt je ubrzo otkrila da su druge sile namjerno na djelu planirajući da poremete i zbune misiju i poruku Crkve adventista sedmog dana. Elen Vajt je bila uvjerena da je Bog za ovaj trenutak „podigao“ ova dva mlada propovjednika, E.Dž. Vagonera i A.T. Džonsa, da daju poruku delegatima na konferenciji. „Vjerujem bez sumnje da je Bog dao dragocjenu istinu u pravo vrijeme bratu Džonsu i bratu Vagoneru. Da li ih smatram nepogrešivim? Da li kažem da oni neće dati izjavu ili imati ideju koja se ne može dovesti u pitanje ili koja ne može biti greška? Da li ja tako kažem? Ne, ja ne kažem ništa takvo. Niti to kažem ni za jednog čovjeka na svijetu. Ali ja kažem da je Bog poslao svjetlo i pazite kako se prema tome odnosite.“[17]
Sjednica Generalne konferencije
Kada je E.Dž. Vagoner stigao na konferenciju, na govorničkoj platformi je bila postavljena tabla na kojoj su bili ispisani pogledi na zakon u Poslanici Galatima. Džejms H. Morison je stavio svoj potpis ispod izjave: „Riješeno – da je zakon u Galatima ceremonijalni zakon.“ Vagoner je bio pozvan da stavi svoj potpis ispod suprotnog predloga: „Riješeno – da je zakon u poslanicima Galatima moralni zakon.“ Vagoner je to odbio, rekavši da nije došao na sastanke da bi raspravljao, već da predstavi istinu onako kako se nalazi u Svetom pismu.
Vagoner je počeo da iznosi ono što je otkrio iz Biblije na temu Hrista i Njegove pravednosti. „Propovijedanje mlađih muškaraca (Vagoner je imao 33, Džons je imao 38 godina) iskušavalo je starije vođe. Njihovo energično propovijedanje nekako je izgledalo kao da ima notu autoriteta koji je bio naprimjeren.“[18] Podržani u svom otporu pismima ohrabrenja od Dž.I. Batlera, tadašnjeg aktuelnog predsjednika Generalne konferencije, da „ostanu uz stare orijentire“, ovi stariji muškarci su se odupirali onome što je predstavljeno.[19] Doduše bilo je i lidera koji su shvatili da je ova poruka biblijska i kasnije je promovisali, kao što su Vilijam V. Preskot i Stiven N. Haskel.
Dž.H. Morison koji je bio tvrdokorni debatar je odabran da iznese pobijanje Vagonerovih prezentacija. Govorio je iskreno i ozbiljno izražavajući strah da će Vagonerov stav, ako bude usvojen, skrenuti pažnju sa adventističkog stava eksplicitne poslušnosti svim Božjim zapovijestima. Kada je ponovo došao red na Vagonera za govornicom, on i A.T. Džons ponudili su jedinstven odgovor. Stojeći pred skupštinom otvorili su svoje Biblije i bez ličnog komentara naizmjenično čitali šesnaest odlomaka koji se odnose na tu temu.[20]
Bez obzira na značajan uticaj Elen Vajt da pomogne Vagoneru i Džonsu, debata o zakonu u poslanici Galatima ubrzo je postala žestoka. Čak ni Elen Vajt nije mogla da obuzda negativnu plimu koja je zahvatila Konferenciju, i zaključila je: „Očigledno je da je zabluda bila nad našom braćom.“ Iako je podržavala i štitila Vagonera i Džonsa koliko god je to bilo moguće, Elen Vajt je shvatila da se crkveni lideri opiru njihovim teološkim pozicijama.
Najdragocjenija poruka
Tvrdnja je bila da Vagonerovo „novo svjetlo“ nije ništa drugo do ono što su adventisti uvijek predstavljali o opravdanju vjerom, što je teoretski bilo tačno jer su adventisti učili da spasenje dolazi kroz vjeru u Isusa Hrista, ali naglasak je bio više na poslušnosti i na posvećenju. Postavljanje pravednosti vjerom direktno na temelj Hrista i Njegove pravednosti, te na Hristovo djelo kao našeg Prvosveštenika tokom antitipskog Dana pomirenja, donijelo je novu perspektivu doktrini u poređenju s onim što je prethodno propovijedano s adventističkih propovjedaonica.
Elen Vajt je uvidjela važnost poruke koju su Džons i Vagoner donijeli iz 1888. i zašto je ona bila potrebna članovima može se vidjeti u njenim komentarima na poruku o pravednosti vjerom.
„Mnogi su izgubili iz vida Isusa. Trebalo je da im oči budu usmjerene na Njegovu božansku osobu, Njegove zasluge i Njegovu nepromjenljivu ljubav prema ljudskoj porodici. Sva sila je data u Njegove ruke, da bi mogao podariti neprocjenjivi dar Njegove vlastite pravednosti bespomoćnom ljudskom agentu.“ [Testimonies to Ministers, 92.]
„Uzvišeni Spasitelj treba da se pojavi u svom djelotvornom djelu kao zaklano Jagnje, koje sjedi na prijestolu, da podijeli neprocjenjive blagoslove saveza, dobrobiti za koje je umro da iskupi svaku dušu koja bi trebala vjerovati u Njega. Jovan nije mogao izraziti tu ljubav u riječima; bila je preduboka, preširoka; on poziva ljudsku porodicu da to sagleda. Hrist se zalaže za crkvu u nebeskim gornjim dvorovima, moleći se za one za koje je platio otkupnu cijenu svoje vlastite krvi. Vjekovi, razdoblja, nikada ne mogu umanjiti djelotvornost ove žrtve pomirenja. Poruka jevanđelja Njegove milosti je trebalo da bude data crkvi u jasnim i određenim crtama, da svijet više ne treba da kaže da adventisti sedmog dana govore o zakonu, zakonu, ali ne poučavaju i ne vjeruju u Hrista.“ [Ibid.]
„Ako je Hrist sve i u svemu za svakoga od nas, zašto se Njegovo utjelovljenje i Njegova pomiriteljska žrtva ne nalaze više u crkvama?“ [Selected Messages, vol. 3, 187.]
Propovjednici su „glasnom vikom“ objavili tvrdnje Božjeg zakona, ali se jedva čuo „nečujni šapat“ o Isusovoj vjeri:
„Isusova vjera je zanemarena i tretirana je na ravnodušan, nemaran način. Ona nije zauzela istaknuti položaj na kojem je otkrivena Jovanu. Vjera u Hrista kao jedinu nadu grešnika je u velikoj mjeri izostavljena, ne samo u religijskim izlaganjima, već i u iskustvu mnogih koji su tvrdili da vjeruju poruci trećeg anđela.“ [Ibid., 168.]
Stoga je poruka adventista sedmog dana bila u opasnosti da postane beživotna poruka bez Hrista s legalističkim fokusom, a ne Hristom u središtu.
„Legalistička religija je smatrana sasvim ispravnom religijom za ovo vrijeme. Ali to je greška. Hristov ukor farisejima primjenjiv je na one koji su iz srca izgubili svoju prvu ljubav. Hladna, legalna religija nikada ne može voditi duše Hristu; jer je to religija bez ljubavi, bez Hrista.“ [Ibid., vol. l, 388.]
„Gotovo dvije godine pozivamo narod da izađe i prihvati svjetlost i istinu o pravednosti Hristovoj, a oni ne znaju da li da dođu i da se uhvate ove dragocjene istine ili ne. Vezani su za svoje ideje. Oni ne puštaju Spasitelja unutra.“ [The Review and Herald, March 11, 1890.]
„Nekolicina mi je pisalo, pitajući se da li je poruka opravdanja vjerom poruka trećeg anđela, a ja sam odgovorila: ‘To je istinita poruka trećeg anđela.’ Prorok izjavljuje: ‘I nakon ovoga vidjeh drugog anđela kako silazi s neba, koji ima veliku moć; i zemlja se zasvijetlila od njegove slave.’ Sjaj, slava i moć treba da budu povezani sa porukom trećeg anđela, a uvjerenje će uslijediti svuda gdje se propovijeda u demonstraciji Duha. Kako će iko od naše braće znati kada će ova svjetlost doći do naroda Božijeg?, sigurno nismo vidjeli svjetlo koje odgovara ovom opisu. Bog ima svjetlo za svoj narod, i svi koji ga prihvate vidjeće grešnost ostajanja u mlakom stanju; poslušaće savjet Vjernog svjedoka.“ [The Review and Herald, April 1, 1890.]
Pogledi Vagonera na Hristovu božansku prirodu
Vagoner je svoj dokaz usredsredio na činjenicu da Hrist posjeduje „svu punoću Božanstva“ budući da je „po prirodi sama suština Božja, i da ima život u sebi, pravilno se zove Jehova, samopostojeći“.[21] Ovo je tvrdnja koju nijedan ne-trinitarac ne bi priznao. Međutim, istina je i da Vagoner nikada nije otišao predaleko u promovisanju pogleda o Hristu koji su svojstveni trinitizmu. Iako je odbacio ideju da je Hrist stvoreno biće, on je ipak tvrdio: „Bilo je vrijeme kada je Hrist proizašao i došao od Boga, iz krila Očevog (Jovan 8:42; 1:18), ali to vrijeme bio je tako daleko u danima vječnosti da je konačnom razumijevanju praktično bez početka.“[22] Cijela Vagonerova rasprava o Hristu i Njegovoj pravednosti bila je povezana s Hristovim božanstvom. Za Vagonera, jednakost Hrista sa Bogom uvećava Njegovu snishodljivost i poniznost u preuzimanju ljudskosti. U stvari, Vagoner je napisao: „Neka mu, dakle, niko, ko uopšte poštuje Hrista, ne odaje manje časti nego što daje Ocu, jer bi to značilo obeščastiti Oca upravo toliko; nego neka svi, sa anđelima na nebesima obožavaju Sina, ne plašeći se da obožavaju i služe stvorenju umjesto Stvoritelju.“[23]
„Razmislite; Bog se zakleo samim sobom! To jest, zakleo je sebe i svoje postojanje za naše spasenje u Isusu Hristu. Stavio je sebe u zalog. Njegov život za naš, ako smo izgubljeni dok smo vjerovali u njega. Njegova čast je u pitanju.“[24]
Takav prošireni koncept o dužini i širini pomirenja nikada prije nije čuo ni sa jedne propovjedaonice. Elen Vajt je to proglasila „najdragocjenijom porukom“, porukom koju je „trebalo istaknuti i pred svijet donijeti uzdignutog Spasitelja, žrtvu za grijehe cijelog svijeta. Ona predstavlja opravdanje kroz vjeru u Jamstvo; poziva narod da primi Hristovu pravednost, koja se manifestuje u poslušnosti svim Božjim zapovijestima.“[25]
Međutim, čini se da je Vagoner sa svojim pretjeranim pogledima na Hristov božanski status utirao put za spremnije usvajanje trinitarskih gledišta o Hristu, jer je crkva bila pod stalnim pritiskom etikete kulta upravo zbog ne-trinitizma i antitrinitizma pionira Adventnog pokreta.
Džons i Vagoner napuštaju crkvu
Ubrzo nakon 1903. A.T. Džons je uhvaćen u zablude doktora Dž.H. Keloga i konačno je odvojen od crkve. Dr Kelog je promovisao mistične poglede o Božanstvu i, da bi opravdao te svoje doktrine, deklarisao se kao vjernik u trojstvo.[26]Godine 1909. učinjen je poseban napor da se Džons vrati. Sa njim je održano nekoliko sastanaka. Činilo se da je dirnut i spreman za pomirenje. Kada mu je starješina Daniels, predsjednik Generalne konferencije, pružio ruku, moleći: „Dođi, brate Džons, dođi“, on je ustao, polako je ispružio i svoju ruku, ali je iznenada povukao i rekao: „Ne, nikad,“ i ponovo sjeo.
E.Dž. Vagoner je takođe imao negativno iskustvo kada se upustio u preljubu i razveo. Ipak, zagovarao je temeljna uvjerenja adventista sedmog dana do dana svoje smrti.
Ovo nije bio ni prvi ni poslednji put da su oni posebno odabrani od Gospoda otpali nakon što su vjerno dali određenu poruku. Duh proroštva nas, međutim, upozorava da ovo nesrećno nazadovanje ne treba koristiti kao argument protiv svjetlosti Neba koja je preko njih došla do Božjeg naroda. Glasnici mogu odstupiti, ali to neće pretvoriti istinu koju su propovijedali u laž. Upozoreni smo:
„Sasvim je moguće da bi starješina Džons ili starješina Vagoner mogli biti oboreni iskušenjima neprijatelja; ali ako bi i bili, to ne bi dokazalo da nisu imali nikakvu poruku od Boga, ili da je posao koji su obavili bio sve greška. Ali ako bi se to dogodilo, koliko bi njih zauzelo ovu poziciju i ušlo u fatalnu zabludu jer nisu pod kontrolom Duha Božijeg… Znam da je to baš ona pozicija koju bi mnogi zauzeli da bilo koji od ovih ljudi padne, i molim se da ovi ljudi na koje je Bog stavio teret svečanog djela, mogu dati trubi određeni zvuk, i odati počast Bogu na svakom koraku, i da njihov put na svakom koraku može postati sve svjetliji i svjetliji do kraja vremena.“ [Manuscript Releases, vol. 3, pp. 201, 202.]
Temelj za pravednost po vjeri
Daleko od promovisanja antinomskih osjećaja, Vagonerova poruka koja je predstavila Hrista u svoj Njegovoj slavi kao Spasitelja cijelog čovječanstva, donijela je ravnotežu između Opravdanja i Posvećenja. Kada se pravilno shvati kroz uvažavanje srca koliko je koštalo Božanstvo da otkupi palog čovjeka od grijeha, ova istina rezultira predanjem srca Božjoj volji, proizvodeći vjernu poslušnost svim Božjim zapovijestima.
„‘Misliš da podučavaš univerzalno spasenje?“ neko može pitati. Mislimo da podučavamo upravo ono što uči Riječ Božja – da se ‘pokazala Božja blagodat koja donosi spasenje svim ljudima.’ Titu 2:11 Bog je izdejstvovao spasenje za svakog čovjeka i dao mu ga; ali većina ga odbacuje i baca. Sud će otkriti činjenicu da je svakom čovjeku dato puno spasenje i da su izgubljeni namjerno odbacili svoje vlasništvo po rođenju.“[27]
Ovo je bila poruka o Hristu i Njegovoj pravednosti koju su predstavili E.Dž. Vagoner i A.T. Džons na Generalnoj konferenciji u Mineapolisu 1888. Zbog sukoba, prezentacije Džonsa i Vagonera su hladno prihvaćene ili direktno odbačene od strane mnogih vođa denominacije, bez obzira na riječi Elen Vajt da je to bilo „staro svjetlo“,[28] nešto što je decenijama propovijedala. Uprkos tome, ova dva čovjeka su pozvana da propovijedaju na kasnijim sastancima pod šatorima, sastancima radnika u Djelu i propovjedničkim institutima u narednih nekoliko godina. E.Dž. Vagoner je opširno pisao na temu Hrista i Njegove pravednosti, razvijajući stenografske bilješke koje je njegova žena napravila tokom konferencije 1888. u knjigu sa tim naslovom. A.T. Džons će biti glavni govornik na narednih nekoliko sjednica Generalne konferencije i napisati izlaganje o djelu Hrista kao našeg Prvosveštenika u vezi sa savršenstvom hrišćanskog karaktera, pod nazivom Posvećeni put do hrišćanskog savršenstva (1901).
Elen Vajt je podržala Vagonerov i Džonsov hristocentrični pogled na opravdanje vjerom, a kasnije je napisala da je naučavala „četrdeset pet godina“ istu poruku koju su Džons i Vagoner iznijeli na toj sjednici.[29] Osam godina kasnije, 1896., Elen Vajt je napisala: „U ovom stihu [Gal. 3:24], Sveti Duh preko apostola posebno govori o moralnom zakonu. Zakon nam otkriva grijeh i navodi nas da osjetimo našu potrebu za Hristom i da pobjegnemo k Njemu za pomilovanje i mir.“[30]
Iako se ne zna da postoje niti sačuvani rukopisi tačnih riječi sa konferencije iz 1888., osim komentara Elen Vajt, u knjizi E.Dž. Vagonera, Hrist i njegova pravednost, dat nam je uvid u ono što bi moglo biti rečeno. Ova poglavlja (serija članaka) su prvi Vagonerovi spisi na tu temu napisani početkom 1889. samo nekoliko sedmica nakon sjednice generalne konferencije 1888. godine. Fokus ove knjige, kao i drugih kasnijih knjiga, kao što je Jevanđelje u Stvaranju, sadrže gradivne blokove s definicijom istinske pravednosti vjerom teološki i iskustveno. Naime, Duha sveti koristi silu Riječi Božje u vjerniku. To znači da zato što Riječ ima urođenu silu na osnovu svog natprirodnog porijekla i kroz sposobnost Svetog Duha da je koristi, formira Hrista u vjerniku. Stoga, Njegova pravednost iznutra zamjenjuje našu unutrašnju nepravednost.
Ovaj koncept se godinama gubio iz vida u adventističkim krugovima. Drugi autori, kao što su Moris Venden, Hans La Rondel, Dezmond Ford i drugi, na neki način to naglašavaju promovišući klasične protestantske stavove o opravdanju vjerom. Drugi su napisali vlastite knjige definišući principe onoga što vjeruju da su Džons i Vagoner učili kao poruku iz 1888. Jedno načelo vjerovanja koje su Robert Viland i drugi snažno naglašavali bilo je „univerzalno opravdanje“. Ovaj predmet nije bio temelj učenja Vagonera ili Džonsa. Knjige obojice autora poučavaju koncept Sile riječi kao centralnog ključa, koji je odsutan u svim knjigama napisanim od druge polovine 20. vijeka koje pokušavaju definisati šta je poruka iz 1888. godine.Suština modernog koncepta o opravdanju vjerom zasniva se na strahu od izgubljenosti i potrebi za vječnom sigurnošću. Stoga težnja je sebična i nikada ne izlazi izvan opsega ljudske nezaštićenosti. S druge strane, izvorni koncept opravdanja vjerom počinje sa otkrivanjem Božje i Hristove ljubavi kroz Plan spasenja, i poziva na uzvišeniju motivaciju: vjeru, cijenjenje i zahvalnost, te stoga nema motiv u sebičnosti. Vjera je priznanje Božje samopožrtvovane ljubavi, bez obzira na nadu u nagradu ili strah od toga da se može biti izgubljen. Ona prevazilazi egocentričnost i mlakost. Takva vjera izgoni sebičnu ljubav prema sebi, Sotonin izum (vidi: 1. Jovanova 4:18)!
Konferencija u Mineapolisu kao podsticaj za teorije zavjere i pretjerivanja u gledištima o opravdanju vjerom
Upravo nedostatak službenog zapisnika sa konferencije u Mineapolisu 1888. poslužio je kao povod brojnim pokretima i zagovornicima „oživljavanja opravdanja vjerom“ da neobjektivno predstavljaju ovaj događaj kao maltene neku osmišljenu zavjeru. Međutim, velika većina pokreta zasnovanih na učenjima Vagonera i Džonsa nisu se zaustavili na njihovim stavovima, već su nastavili sa pretjerivanjem, nerijetko završavajući sa jevanđeljem jeftine milosti i negiranjem obaveznosti Zakona Božjeg na otvoren ili suptilan način, ili shvatanjem spasenja kao svršenog čina na krstu.
S druge strane, svima koji baštine zdravu biblijsku vjeru, ovaj događaj i njegove konsekvence može poslužiti kao pouka za kultivisanje i održavanje zdrave uravnoteženosti, čuvajući se jednako hladne „pravovjernosti“ i liberalnih subjektivnih pogleda (koji imaju skrivenu premisu sebičnosti) o opravdanju vjerom. Uz to, naša je obaveza da težimo sve jasnijoj svjetlosti koja naravno nikad ne negira stare istine, već dodatno rasvjetljava neke pojedinosti ili tačke vjerovanja. Ali takav napredak neće biti moguć nikome ko se slijepo drži bilo čijih grešaka ili je sklon krajnostima konformizma i individualizma.
___________________________
[1] LeRoy Edwin Froom. Movement of Destiny. Washington DC: Review and Herald, 1971; p. 239.
[2] Erwin Roy Gane. “The Arian or Anti-Trinitarian Views Presented in Seventh-day Adventist Literature and the Ellen G. White Answer,” 1963. Masters thesis on file at James White Library, Andrews University, Berrien Springs, Michigan.
[3] Robert J. Wieland and Donald K. Short. 1888 Re-Examined. Uniontown, Ohio: The 1888 Message Study Committee, 1987; p. 10.
[4] Gerhard Pfandl, “Minneapolis, 1888: An Adventist Watershed,” Adventist World. Archived 2017-01-08 at the Wayback Machine Accessed 12-21-10.
[5] R. W. Schwarz. Light Bearers to the Remnant. Boise, Idaho: Pacific Press, 1979; p. 184.
[6] LeRoy Edwin Froom. Movement of Destiny. Washington DC: Review and Herald, 1971; p. 239.
[7] Čvrsto izbjegavajući ideju kreda, denominacija nije pokušala razviti sistematsku deklaraciju o temeljnim vjerovanjima sve do 1872. Izjava o prirodi Božanstva i Hrista kao potpuno božanskog Sina Božjeg pojavila se u javnoj literaturi tek nakon epohalnog zasjedanja 1888. Nakon Generalne konferencije u Mineapolisu 1888. godine, dodaci o ovim temama uneseni su u Biblijska čitanja za domaći krug, koja je objavio Pacific Press.
[8] Uriah Smith. Thoughts on the Revelation. Battle Creek, Michigan: Seventh-day Adventist Publishing Association, 3rd edition, 1885; p. 16.
[9] Elder J. H. Waggoner. The Atonement; An Examination of a Remedial System in the Light of Nature and Revelation. Oakland, Calif.: Pacific Press, 1884; pp. 146-199.
[10] Eld. G. I. Butler. The Law in the Book of Galatians: Is It the Moral Law, or does it refer to that System of Laws Peculiarly Jewish? Review and Herald: Battle Creek, Mich., 1886; p. 7.
[11] Schwarz, p. 185.
[12] Njene aktivnosti u tom pravcu kompilovane su u zbirci The Ellen G. White 1888 Materials.
[13] Froom, p. 241.
[14] Schwarz, p. 187.
[15] Schwarz, p. 188.
[16] Froom, p. 245.
[17] Ellen G. White 1888 Materials, 566.
[18] Froom, p. 246.
[19] Povišena groznica neke vrste (neki istoričari tvrde da je u pitanju malarija, drugi navode da je u pitanju tifus) i nervozna iscrpljenost spriječili su Batlera da prisustvuje Generalnoj konferenciji 1888. Ali iz bolesničke postelje, bio je u stalnoj komunikaciji sa svojim glavnim kohortama, Urijom Smitom i Dž.H. Morisonom, koji su bili na konferenciji. Njegov odlučan stav bio je „stajati uz stare orijentire“ u pogledu tradicionalnog pogleda na Danilovo proročanstvo i na zakon u poslanicima Galatima.
[20] Vagoner je otvorio prigovor čitajući Jer. 23:5-7; Džons je slijedio čitanje Efes. 2:4-8. Nastavljajući da se smjenjuju, prošli su kroz sledeće stihove – Vagoner: Gal. 2:16-21, Rim. 1:14-17, Gal. 3 (cijelo poglavlje), Gal. 5:16, Gal. 2 (cijelo), Rim. 5 (cijelo), Rim. 8:14-39. Džonsovi stihovi su bili: Rim. 11:1-33, Rim. 2:13-29, Rim. 3 (cijelo), Rim. 9:7-33, Rim. 4:1-11, Rim. 1:15-17, 1. Jov. 5:14.
[21] E.J. Waggoner. Christ and His Righteousness. Melbourne, Aust.: Echo Publishing, 1892; p. 23.
[22] Waggoner, p. 21-22.
[23] Waggoner, p. 24.
[24] Waggoner. Present Truth article “The Call of Abraham, The Oath and the Promise,” July 9, 1896. Found also in The Everlasting Covenant — God’s Promises to Us. Berrien Springs, Mich.: Glad Tidings Publishers, 2002; pp. 87-88.
[25] Ellen G. White. Testimonies to Ministers and Gospel Workers. Mountain View, Calif.: Pacific Press, 1962; pp. 91-92.
[26] Letter, A. G. Daniells to W. C. White, Oct 29th 1903.
[27] Waggoner. The Glad Tidings — Galatians Made Clear. Paris, Ohio: Glad Tidings Publishers, 1972; p. 13-14.
[28] Selected Messages, book 3, p. 168.
[29] Manuscript Releases, vol. 1, p. 142.
[30] Selected Messages, vol. 1, p. 234.